Da li po definiciji ili kako već, ali još jednom su „oni gore" uspjeli da dokažu da je sve moguće u začaranom trokutu zvanom Bosna i Hercegovina.

Naime budući da, kao po običaju, mi u BiH sve radimo posljednji i kada sve već bude kasno ili pak kada nam neko priprijeti sankcijama, tako smo prije nekoliko dana u Sarajevo počeli da „seminarišemo" o formiranju tržišnog informacionog sistemu u poljoprivredi koji bi trebao da se provede i u Bosni i Hercegovini .

Za one koji ne znaju tržišni informacioni sistem u poljoprivredi podrazumijeva sedmično praćenje cijena poljoprivrednih proizvoda i inputa na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine.

Budući da već duže vrijeme pratim slične sisteme u Srbiji (STIPS), Hrvatskoj (TISUP) i Crnoj Gori (AMIS) počeo sam polako da se raspitujem o načinu na koji bi se jedan takav sistem mogao provesti i u BiH.

Nedugo zatim dobio sam mail od Zorice Kukrić iz srbijanskog sistema STIPS koja me je uputila na Nancy Cochrane koja je učestvovala u formiranju STIPS-a iz Srbije i AMIS-a iz Crne Gore.

Kako sam se interesovao za tržišni informacioni sistem u poljoprivredi gospođa Nancy Cochrane iz Američkom ministarstva poljoprivrede i gospođa Sanela iz Američke ambasade u Sarajevu su mi uputile poziv da učestvujem na trodnevnom seminaru u Sarajevu.

Odmah na prvi pogled nešto je bilo čudno u toj pozivnici što je nagovjestavalo na neuspjeh seminara, jer je u samom dnu pisalo da će se razgovarati o mogućnosti formiranja ovog sistema u BiH uzimajući u obzir svu kompleksnost političkog uređenju BiH.

Za one koje ne znaju Ministarstvo poljoprivrede u BiH ne postoji ili da budem jos precizniji, postoji „nešto" što se zove Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, a to „nešto" radi „nešto" u vezi poljoprivrede.

Isto tako bitno je naglasiti kako u BiH postoje dva ravnopravna entiteta i oba entiteta ljubomorno čuvaju svoje nadležnosti, mada je svima jasno da jedan entitet malo ljubomornije čuva svoje nadleznosti od drugog, dok bi drugi entitet sa zadovoljstvom svoje nadleznosti prebacio na nivo BiH.

Što se tiče entiteta pojedinačno, situacija u  Republici Srpskoj je koliko toliko jasna gdje Ministarstvo poljoprivrede u Vladi RS radi (neću ulaziti u to kako radi), gdje, kako kažu, postoji razvijena mreža savjetodavne službe što je i razumljivo, jer BiH za sada zadovoljava samo 40 % svojih potreba za hranom, a od toga RS 30 %. Drugim riječima poljoprivreda u RS je puno razvijenija i perspektivnija grana nego u Federaciji Bosne i Hercegovine

Stanje u FBiH je blago rečeno katastrofalno. FBiH je tako uređena da u okviru entiteta postoje kantoni koji su praktično država u državi, jer imaju svoje ustave i budžete. Kada je poljoprivreda u pitanju vlast je pored Ministarstva poljoprivrede na nivou entiteta spuštena i na nivoe kantona što uveliko otežava stvar.

Da stanje bude još gore uređenje tih kantona se uveliko razlikuje u velikom broju stvari, pa tako i u poljoprivredi.

Naime samo neki kantoni imaju svoje ministarstvo poljoprivrede, poneki kantoni imaju i svoje zavode, a neki nemaju ništa.

Da stanje bude još još gore, na području FBiH ne postoji organizovana savjetodavna služba koja bi bila u funkciji razvoja poljoprivrede FBiH.

Kako ne bi baš potpuno ocrnili FBiH pozitivna stvar je to što se već sada radi na organizovanju savjetodavne službe  koja će pokrivati cijelu teritoriju FBiH.

Ali da se sad ipak vratim na seminar.

Sve je počelo izlaganjem službenika iz USDA (Američkog ministarstva poljoprivrede) koji su uputili sve prisutne u sve benefite tržišnog informacionog sistema u poljoprivredi. Kako je seminar odmicao svima nam je bilo jasno da je ovo servis koji je prijeko potreban, kako farmerima tako i prerađivačima u BiH, jer nudi mnoge beneficije kako državi, tako i farmerima koji su već dugo vremena prepusteni sami sebi.

Što se tiče ovog sistema on ima samo svoje dobre strane. Sistem je tako koncipiran da se cijene određenog broja poljoprivrednih sirovina prikupljaju i klasifikuju prema određenim kriterijumima. Tako obrađene informacije se zatim unose u bazu kojoj svako može pristupiti putem interneta i dobiti sve cijene iz cijele BiH. To u praksi znači da farmer, ako dobije informaciju da je u nekom drugom dijelu BiH neki proizvod kog on ima proizvedenog i sa čijom cijenom nije zadovoljan, može otići u taj centar gdje je cijena viša i prodati svoje proizvode po višoj cijeni i tako ostvariti veću dobit. Isto tako država može ove podatke koristiti prilikom planiranja podsticaja i izrade raznih poljoprivrednih politika itd.

Naravno samo sam Vam dao nekoliko primjera budući da ovaj sistem donosi jako puno korisnih stvari i farmerima, prerađivačima i državi.

U toku drugog dana seminara posebno zanimljiv je bio dio u kom su STIPS-ovci održali svoju prezentaciju i objasnili neke osnove uspješnog organizovanja i vođenja tržišnog sistema u poljoprivredi.

Također je zanimljivo bilo izlaganje o prijašnjem propalim prokušaju da se uvede ovaj tržišni sistem u BiH. Prezentaciju je držala gospođa Jovanka Ćetković i moram priznati da sam bio prilično iznenađen samom činjenicom da smo mi takav sistem već uspostavili u RS i dijelu FBiH, ali i da je isti propao zbog nerazumijevanja tadašnjih vlasti koje nisu željele nastaviti finansirati sistem. Sistem je bio pokrenut 1998. godine i to u dva regionalna centra, Banja Luci i Bihaću, kao projekat Evropske komisije koja je isti i finansirala. Poslije se cijeli projekat trebao početi provoditi i na cijeloj teritoriji BiH, ali opet kažem, sistem je propao i pored toga što je bio odlično isplaniran, proveden i postavljen na zdrave temelje.

Malo po malo u prijatnoj i radnoj atmosferi prođoše i ta dva dana seminara. Već na večeri tog drugog dana osjetilo se da će sutra biti vrlo buran dan.

I bi tako.

Od prve minute trećeg dana krenule su rasprave, ubjeđivanja, borbe za bolje pozicije te bespoštedne dosadne rasprave. Moram da priznam da mi ni sada nije jasno kako su ti ljudi koji su dva dana sarađivali i slagali se u svemu uspjeli za samo nekoliko sati da se "povampire " i da zaborave za opšte društveno dobro.

U tim trenutcima se osjetilo da SVE, ALI APSOLUTNO SVE u ovoj zemlji započinje i završava na politici.

Rasprava je otišla toliko daleko da se došlo i do toga „gdje će se (čitaj na čijoj teritoriji u BiH) nalaziti server (baza) sa podacima o cijenama". Naravno svako ko zna bar malo o informatici, zna i da je potpuno nebitno gdje je server smješten, jer to je virtuelna mašina čije mjesto je potpuno nebitno za funkcionisenje ove baze, a i sistema.

Prema onome šta sam vidio i čuo, svi su se složili da je ovo nešto što je potrebno BiH, ali je problem očigledno u nadležnostima (ko će biti glavni) kao i u finansiranju.

U toku seminara smo došli i na temu donošenja državnog zakona kojim bi se zagarantovala održivost (čitaj finansiranje) ovog sistema. Tu je već nastao smijeh među nama koji nismo dio vladinih snaga, jer znamo na koji način funkcionise politički sistem u ovoj (NE)srećnoj zemlji.

Prosto nam je bilo smiješno da se u BiH uopšte govori o donošenju bilo kakvog zakona, ako „DRUGOVI" nemaju od njega koristi.

Pozitivna stvar je recimo to da su se uspjeli usaglasiti da ovaj posao trebaju provoditi dva entitetska ministarstva kao i ministarstvo poljoprivrede Brčko Distrikta, a da krovna institucija koja će upravljati podacima treba da bude ono „nešto" o čemu sam Vam već pisao tj. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH.

Nakon seminara i nekoliko dana sumiranja emocija siguran sam da će još puno vode Miljacke proći Sarajevom dok naše vlasti ne uvedu ovaj sistem i u našoj zemlji.

Prema mom skromnom misljenju postoje 2 načina da ovaj sistem zaživi i u Bosni i Hercegovini.

Prvi način: Ovaj način podrazumijeva da Ministarstva poljoprivrede u BiH budu institucije koje provode prikupljanje cijena na terenu i finansiraju sistem u određenom omjeru, a Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa (ono „nešto") bi bila krovna institucija koja bi podatke obrađivala i objavljivala preko internet portala.

Problem: Potreba donošenja zakona o obaveznom izvještavanju o cijenama poljoprivrednih proizvoda i zakona te još nekih zakona kojima bi se regulisalo funkcionisanje (čitaj finansiranje) ovog na nivou BiH.
Svi već znate kako „lako" se usvajaju zakoni u BiH, tako da nema potrebe da detaljišem oko ovog problema.

Drugo rješenje: Da aktivnosti vezane za formiranje tržišnog informacionog sistema  pruzme neka NVO ili konzorcijum NVO iz cijele BiH koje će se finansirati dijelom sredstvima od Ministarstava poljoprivrede u BiH, dijelom preko marketinga, dijelom preko pisanja projekata u cilju obezbjeđivanja novčanih sredstava.

Problemi: Održivosti projekta i opet problem donošenja zakona na nivou BiH (sad „DRUGOVI" ne bi imali ni najmanje interesa da ih donesu, jer oni ne bi imali kontrolu nad sistemom).

Postoji još jedno, alternativno, rješenje koje podrazumijeva da se mi svi iselimo iz BiH i odemo u Australiju čuvati kengure i koale, a njih ostavimo da VLADAJU.

I eto. Sad je na amerikancima da vide koliko su „DRUGOVI" u stanju pojesti i popiti po seminarima i koliko još para moraju potrošiti kako bi se „oni gore" dozvali pameti.

Do nekog drugog seminara posvećenog tržišnom informacionom sistemu  u poljoprivredi, srdačno Vas pozdravljam.